Prekasno je samo za one koji se ne žele mijenjati jer, u suštini, biti bolji roditelj samo znači biti bolja osoba
Kad bih samo jednu stvar mogla reći svim roditeljima to bi bila: nikad nije kasno. Čak ni kad misliš da si pokvarila odnos sa svojom djecom, čak ni kad vrištiš za svaku glupost, čak ni kad se sa supružnikom svađaš oko odgoja djece, čak ni ako su tvoja djeca tinejdžeri ili pak ako tvoja djeca već imaju svoju djecu! Još uvijek nije kasno promijeniti smjer i postati bolja osoba!
Možda ćeš mi reći: "Nije istina, Carla, svašta sam probala, i tečajeve, i knjige i ništa mi ne pomaže." Bez obzira koliko ti se situacija činila beznadnom čitaj dalje jer ja sam sigurna da još uvijek nije kasno!
To znam iz dva razloga:
1. Naš mozak ima nevjerojatnu sposobnost učenja i kada prepozna potrebu za promjenom on se mijenja! Svi, bez iznimke (čak i ti!) možemo raditi na sebi kako bismo promijenili svoje “krivine”. Kad bih ti rekla da je prekasno, to bi značilo da ne vjerujem da se osoba može popraviti, razviti, ispraviti. Ponekad kažemo da se teško mijenjati, ali što ako ipak nije? Što ako ipak nije toliko teško? Što ako je samo stvar volje, stvar da kažem “e sada je baš dosta!”
2. Kad ti je najteže to ne znači da si loš roditelj: ti si osoba koja se teško nosi s određenom situacijom i to je sad tvoje polje rasta. Ako vrištiš, vjerojatno su tvoji roditelji vrištali s tobom. Ako prijetiš, vjerojatno si tijekom odrastanja čula stvari poput: "Ako ne opereš zube, neću te maziti prije spavanja!" Ako je često postojao uvjet za primanje ljubavi, težit ćeš to zahtijevati i od svoje djece.
Formacija, odgoj i obrazovanje koje smo stekli nosimo sa sobom i kao odrasli
aša prošlost krije se u malim ili velikim traumama iz djetinjstva, u našim spontanim reakcijama, u riječima koje izlaze iz naših usta, a da toga nismo svjesni. Postaje dio onoga što jesmo, pa je logično da postaje i naš uzor kao roditelj jer ne poznajemo drugoga.
Očito da to nije isprika za naše loše reakcije i ponašanja, ali prepoznavanje nečega je već pola puta do rješenja. Kao što smo usvojili neke obrasce ponašanja iz djetinstva, tako možemo usvojiti neke bolje kao odrasle osobe.
To ne znači da su naši roditelji u svemu pogriješili (kao što mi je prije neko vrijeme pisala jedna osoba na Instagramu): naši roditelji radili su u najboljoj namjeri u kontekstu i u situacijama koje su živjeli. I to je to. Nema više kopanja po prošlosti i traženja isprike u njoj - barem što se mene tiče.
Ti nisi loš roditelj, ti si samo roditelj koji se bori
Kada se naše dijete “loše” ponaša ono nije loše dijete: ono je dijete koje se bori i još ne zna kako. Ja tebi isto kažem: u najgorim trenucima nisi loš roditelj, ti si samo roditelj koji se bori.
Zapravo, voljela bih da si kažeš često, u sebi ili na glas: “Ja nisam loš roditelj: ja sam roditelj koji se bori.” To će ti odmah pomoći da osiguraš dvije važne stvari: prva je da imaš razumijevanja za sebe kad pogriješiš. Ja si nekad zamišljam malu Carlu koju netko grdi zbog nečega (jer je prolila vodu, razbila čašu, itd.) i govorim joj da su pogreške dio našeg rasta. Druga je da razmisliš brineš li dovoljno o sebi ili je tvoj osobni spremnik već prepun i sve ti govori da moraš stati, odmoriti se, predahnuti.
Za razliku od naše djece, mi odrasli imamo mnogo alata na raspolaganju: odgojenu volju, mudrost i zrelost, sposobnost da kontroliramo naše reakcije, ponašanje i osjećaje. Sama činjenica da se preispitujemo sebe kao roditelji je dobar znak. Preispitujemo se jer imamo savjest, jer smo usmjereni na naprijed a ne na nazada. Sve to znači da nikad nije kasno.
Biti roditelj bez žaljenja?
Prije nekoliko godina počeli smo koristiti sve više Montessori u kući, pogotovo kad smo se doselili u novu kuću, a najviše nakon što smo dobili našu petu kćer i nakon što je počela naša homeschooling avantura (prvo s Larissom koja je tada bila predškolarka i ostala je doma).
Sada, nakon godina prakse, učenja, tečajeva i trenutne Montessori Program Diplome koju
pohađam, vidim koliko sam napredovala u praćenju interesa, organizacije aktivnosti te pripremljene okoline. Žalim li što nisam prije, pitala me jednom prilikom jedna mama? Iskreno, bilo bi mi drago da sam to učinila prije, naša djeca se ponekad "pozitivno" žale naša djeca kad vide kako je Paola pravo Montessori dijete, ali ne žalim u smislu da se okrivljujem!
Ja znam da je moj put različit od tvog puta, da je moj put različit s prvim i šestim djetetom, da je taj put dobar jer me vodi naprijed te da sam počašćenom što imam (uskoro) šest malih osoba koje me vuku svaki dan prema naprijed i čine me boljom osobom. To je ono što mi daje unutarnji mir i radost.
Comments ()